Danas gotovo zaboravljen i slabo naseljen mali grčki otok Samotraka na samom sjeveru Egejskog mora bio je jednom važno kulturno središte i srce drevnog religijskog kulta Velikih bogova. Samotraka se po prvi put spominje u Ilijadi gdje se kaže kako je Posejdon imao običaj sjediti na vrhu planine Saos, smještene na sredini otoka, i posmatrati bitke Trojanskog rata na maloazijskoj obali.
Arheološka istraživanja ukazuju da je otok bio nastanjen od kraja neolitika, oko 3000. g.p.n.e. Za vrijeme brončanog doba pristiže novi val doseljenika iz velike tračanske etničke skupine indoevropskog porijekla. Sjećanje na te davne stanovnike sačuvano je u mitskoj tradiciji, a njihovi kultovi preživjeli su u elementima samotračkog misterijskog kulta.
U doba velike grčke kolonizacije koja je uslijedila oko 750. g.p.n.e., autohtono stanovništvo Samotrake izmiješalo se s grčkim kolonizatorima Eoljanima, koji su naselivši otok sagradili Paleopolis, Stari grad. Oni su usvojili i helenizovali postojeće kultove i religijsko središte, a pod njihovom je upravom otok procvjetao. Paleopolis postaje poznato religijsko središte sa svetištem Velikih bogova i najvažnije misterijsko središte sjeverne Grčke, poštovan koliko i Eleuzinski misteriji u blizini Atene. Osim toga, bogati prirodni izvori ruda i vlastita pomorska flota učinili su Samotraku važnim gradom-državom helenskog svijeta.
Za vrijeme kasnijih makedonskih, egipatskih i rimskih vladara Samotraka je uživala poseban status kao sveto mjesto i bila pod njihovom zaštitom.
Gašenje Samotrake kao religijskog i duhovnog središta odvijalo se postepeno, slabljenjem kulturnog impulsa antičkog svijeta. Veliki udarac zadao joj je potres oko 200. godine, nakon kojeg se svetište više nikad nije uzdignulo u prijašnjem sjaju. Kraj mu je označio car Teodozije, koji je 391. godine najprije zabranio posjetu “poganskim hramovima i gledanje vandalskih kipova”, a zatim je godinu dana kasnije stavio van zakona sve nekršćanske obrede, pa tako i samotračke, nazvavši ih “poganskim praznovjerjem”. Posljednje razaranje došlo je s potresom u VI. stoljeću.
MISTERIJSKE RELIGIJE
Misteriji (od grčkog mysteria – tajni kult) predstavljaju ezoterijsku stranu religije s tajnim obredima uvođenja (iniciranja) i povjerljivim prenošenjem znanja posvećenika.
Kultne radnje i posvećivanja izvodila su se tajno, čak i onda kad su misteriji postali poznati i poštovani u cijelom helenskom svijetu. Zavjet šutnje i pečat tišine pratio je posvećenike i sprečavao pristup onima za koje se smatralo da su nedostojni uzvišenog znanja. Najbolji pokazatelj važnosti i dubine sadržaja misterijskih religija je činjenica da su u njihovu mudrost bili upućeni mnogi filozofi, državnici i umjetnici onog vremena.
Od grčkih misterijskih kultova najpoštovaniji su bili eleuzinski, orfički, dionizijski i samotrački, a svaki od njih imao je svoju mitsku prošlost pisanu simboličkim jezikom. Njihovo je glavno zajedničko obilježje davnina postanka i tajnovitost. No, razlozi zbog čega su nam oni danas slabo poznati i teško razumljivi nisu samo u tajnovitosti koja ih je obavijala, fragmentarnosti izvora i velikoj vremenskoj udaljenosti. Oni su, prije svega, bili dio kulturnog i civilizacijskog kruga čija se slika svijeta i kriterij vrednovanja bitno razlikuju od današnjih. Stoga danas pojam “misterij” uglavnom vezujemo ili uz neke posebne zagonetke i natprirodne fenomene ili uz mračnjaštvo i šarlatanstvo.
Da bismo uopšte mogli zahvatiti unutrašnji, skriveni aspekt religije na Samotraci, trebamo se upoznati s egzoterijskom, mitskom predajom koja čuva njenu unutrašnju bit.
HEROJI NA SAMOTRACI
Mitska tradicija prenosi da su starosjedioci Samotrake, kao i cijele Helade, bili Pelazgi, potomci Pelazga[1]. Misteriji su navodno postojali na otoku od pradavnih vremena, a kasnije su povjereni Dardanu i Jasionu[2], sinovima Zeusa i Elektre[3], kćeri titana Atlasa. Prema grčkoj predaji, oni su rođeni na ovom otoku, dok rimska predaja govori da su izbjegli iz Etrurije, noseći svete kipove. Dardan (onaj koji spaljuje) je bio praotac Trojanaca, a Jasion (iscjelitelj) zaštitnik plodne unutrašnjosti zemlje i ljubimac boginje Demetre s kojim je rodila sina Pluta[4], boga blagostanja. “Ali Zeus odluči da i drugi od ova dva sina (Jasion) treba biti slavljen i zato ga inicira u obrede misterija, koji su postojali na otoku od davnih vremena, ali su od tada, kaže se, dani njemu u ruke. Naravno, nije dozvoljeno nikome osim iniciranima da čuju o misterijima.” (Diodor Sicilski, V, 4).
Kažu da je Jasion bio prvi koji je inicirao strance, a Dardan je sagradio hram gdje su se održavali misteriji u čast bogovima, čija su imena bila tajna.
U samotračke obrede bili su posvećeni Heraklo, Orfej, Tezej, Dioskuri Kastor i Polideuk kao i mnogi drugi heroji “skriveni” iza imena Argonauti koji su s Jazonom sudjelovali u potrazi za zlatnim runom. Još se u rimsko doba smatralo da su pet bronzanih pehara sa Samotrake bili posvećeni pokloni Argonauta. U Argonautici Apolonije Rodski prenosi: “Na Orfejev prijedlog navečer oni usidriše brod na Samotraci, otoku Elektre, Atlasove kćeri. On im poželi da pomoću svete inicijacije nauče nešto o tajnim obredima i tako s većom sigurnošću otplove preko velikog mora…”
Zbog ljubavne veze s Demetrom, Zeus je Jasiona ubio munjom, te je prenesen na nebo, u zviježđe Blizanaca (Dioskura). Nakon smrti brata Jasiona, Dardan je sa Samotrake otišao u Frigiju, gdje je na padinama planine Ide podigao grad koji prozvaše Dardanija. Njegov praunuk Il osnovao je u blizini Troju, koja se kasnije spojila s Dardanijom. Po osnivaču kraljevske porodice, Trojanci se još zovu i Dardanci. Dardan je zaslužan i za donošenje misterija u Troju. No, ono što je Dardan prenio u novu domovinu, nije nestalo propašću Troje. Naime, Rimljani su sebe smatrali potomcima trojanskog junaka Eneje, koji je nakon propasti Troje i po nalogu bogova osnovao novo kraljevstvo preko mora, na obalama Lacija. Eneja je na odlasku iz Troje uzeo sa sobom ‘svete prikaze’ bogova, koje kasnije nazvaše Penati:
“Sada pak svoje Penate
tebi povjerava Troja
Neka te prate na putu,
i grad im visok potraži,
Tamo u miru ih smjesti
kad prolutaš morima mnogim.”
Tako mi reče[5] ,
pa Vestu s trakama njenim iznese,
Vječitu vatru iznese
rukama svojim iz hrama.”
Vergilije, Eneida
Penati su bili bogovi zaštitnici rimskih ognjišta, porodice i države, u kasnijem razdoblju su ih prikazivali s dva muška lika. Sjedište Penata rimskog naroda bilo je unutrašnje svetište hrama boginje Veste na Forumu, odnosno “državno ognjište”. Tamo se, dakle, preko Samotrake i Troje, zatvorio “Dardanov krug”.
Ostaje pitanje kako je jedan tako mali otok, gotovo izolovan od glavnih središta antičke kulture, mogao steći toliku slavu i širiti svoj utjecaj od Male Azije do Rima. Slijedeći tragove antičkih mitova možemo vidjeti da mu je veličinu davao dubok, skriven izvor duhovnog blaga zbog kojeg je mnogo raznovrsnih “historija”, događaja i likova, koliko simboličkih toliko vjerovatno i stvarnih, bilo međusobno isprepleteno i povezano tajnim vezama.
KULT KABIRA – VELIKIH BOGOVA
Drevni samotrački misterij privlačio je poštovatelje iz cijelog grčko-rimskog svijeta više od hiljadu godina. Poznato je da je dio misterija sačinjavalo poštovanje bogova, čija su imena bila skrivana od javnosti i najčešće su ih nazivali jednostavno Bogovi ili Veliki bogovi (Theoi megaloi). Herodot kaže: “Pelazgi su ranije prinosili žrtve i molili se bogovima, a da pri tome nisu pominjali po imenu ni po nadimku nijednoga od njih; oni, naime, nisu uopšte ni čuli za njihova imena. Oni su se kod njih nazivali bogovima zbog toga što su sve tako lijepo uredili i dali svakom ono što mu pripada.” (Historija, II, 51, 52). Herodot i drugi antički pisci nazivaju ih imenom Kabiri (Kabeiroi), iako taj naziv nije nikad pronađen na Samotraci.
Porijeklo Kabira je predgrčko i zapravo nepoznato, a također se ne zna ni tačan broj tih božanstava; njihov je broj tokom vremena varirao, pa se smatralo da postoje dva, tri, četiri ili sedam Kabira. Jedino je pouzdano da su Kabiri veoma stara božanstva, tako stara da su tokom vremena bila poistovjećena s različitim “mlađim” božanstvima i povezana s drugim kultovima i predajama.
Već su ih sredinom IV. st.p.n.e. Grci poistovjetili s Demetrom, Perzefonom, Hadom i Hermesom, te povezali s plodnošću, smrću i životom poslije smrti. Tako Pauzanija kaže da se u blizini Tebe nalazi svetište “Demetre Kabirijske” i Perzefone. “U njega mogu ući upućeni u misterije. Neka mi radoznali ljudi oproste moju šutnju o tome tko su ti Kabiri te koji se obredi vrše njima u čast i u čast Majke.(…) Tebanci pričaju da je na tom mjestu bio nekad grad čiji stanovnici su nazvani Kabiri, da je Demetra došla Prometeju, jednom od Kabira, i Etneju, njegovu sinu, i da im je povjerila nešto. Šta je ona njima povjerila i šta se s tim dogodilo, smatrao sam da mi to nije dozvoljeno napisati, ali u svakom slučaju dar Demetre Kabirima je upućivanje u tajne obrede.”
Kabiri se povezuju i s Hefestom, bogom vatre, pa su bili poštovani i na Lemnu, svetom Hefestovom otoku, kao zaštitnici kovača i rada s metalom. Pauzanija nam prenosi da je izvorno kabirsko božanstvo bio Prometej, a izum vatre, proizvodnje željeza i druga korisna znanja Diodor pripisuje “Kabirima – Titanima”, što ih sve dovodi u vezu s elementom vatre.
Ipak, čini se da se krug srodnih božanstava ne zatvara ovdje. Moderni istraživači povezuju identitet Kabira i s nekim indijskim i iranskim božanstvima. Helena P. Blavatsky kaže da su Kabiri Veliki bogovi, najtajniji od svih antičkih božanstava, identični s indijskim Kumarama i Rudrama, i da su personifikovali svete vatre tajnih snaga prirode.
Za pretpostaviti je da su Veliki bogovi, “otkrivani” u samotračkim misterijima, predstavljali one tajanstvene vječno stvaralačke snage prirode i procese kojima je stvaran svijet. Možda se zato koristio samo generički naziv Kabiri, jer se ono nevidljivo i pokretačko teško imenuje, a da se time ne ograniči ili iskrivi. Kabiri bi prema ovom tumačenju bili božanske snage koje stvaraju i vladaju “vatrom”, čuvari stvaralačkih snaga prirode, upravitelji godišnjih doba i izmjena energija u prirodi, vladari nad svim zemaljskim poslovima, a naročito prijatelji i dobrotvori ljudi koji, simbolizovano u Prometeju, donose smrtnicima “svetu vatru”, kako bi pomoću nje razvili različita umijeća i sposobnosti, odnosno, svjetlo inteligencije.
MISTERIJI
Kult Velikih bogova imao je svoj javni i tajni dio. Javne svečanosti u čast Velikih bogova održavale su se sredinom ljeta, u trajanju od tri dana. Gradovi su obično slali svoje službene theoroi, “posmatrače”, kako bi u svetištu prinijeli žrtvu i zavjetne darove, te osigurali blagoslov za svoj narod.
Za razliku od eleuzinskih, samotrački su misteriji bili otvoreni za pripadnike oba pola i ljude svih društvenih slojeva, a uslov za primanje bila je čistoća i moralno dostojanstvo onih koji žele biti posvećeni. Postojala su dva stepena inicijacije, myesis i epopteia, “Mali misterij” i “Veliki misterij”. Mali misteriji su se odnosili na pročišćenje (katarzu) i bili su priprema za Velike misterije. O pojedinostima koje su se odvijale prilikom iniciranja u misterije malo je poznato. Zna se tek da su se ceremonije održavale noću, uz svjetlost baklji i uljanica, u najskrovitijim dijelovima svetišta (Anaktoronu i Hieronu), i da se kao lingua sacra sve do I. st.p.n.e. koristio predgrčki jezik. Nakon obreda pročišćenja koji su se odvijali određenim slijedom, razotkrivani su sveti predmeti i simboli. U formi ceremonijalne drame otkrivala se “sveta historija”, odnosno metafizičko objašnjenje mita, čiji nam sadržaj nije poznat. Na kraju je novi inicijant dobivao crvenu traku oko pojasa koja je smatrana amajlijom i simbolom zaštite, te prsten od namagnetisanog željeza koji je simbolizovao stalni dodir s božanskom snagom.
Uvođenju u Velike misterije, mada je u Samotraci postizanje stupnja epopteie bilo više izuzetak nego pravilo, moglo se pristupiti odmah poslije Malih misterija, ako je mystes to htio i ako su njegove moralne i duhovne karakteristike to dozvoljavale. Da bi se prosudilo kandidatovo stanje unutrašnje čistoće, epoptes je morao pred sveštenikom izreći tzv. psihostaziju, “vaganje duše” vezano za dobra i loša djela koja je učinio. O ceremonijama i radnjama koje su se poslije toga događale ne znamo ništa. “Možda ćeš sad, znatiželjni čitatelju, želeći da doznaš, zapitati: ‘Šta se tada govorilo, šta činilo?’ Rekao bih ti kad bih smio, i ti bi o tome saznao kad bi se smjelo čuti. Ali, i uši i jezik pretrpjeli bi istu kaznu; jezik zbog suvišne brbljivosti, a uši zbog nedopuštene znatiželje. I zato te neću mučiti dugom neizvjesnošću, jer si možda obuzet pobožnom željom. Slušaj dakle i vjeruj u istinu. Približih se međi između života i smrti; prijeđoh prag Prozerpinin[6] i, kad sam prošao kroz sva počela, ponovo se vratih: vidio sam Sunce kako duboko u noći sja u punoj svjetlosti, prišao sam bogovima donjega i bogovima gornjega svijeta, vidio sam ih licem u lice, i molio im se izbliza. Eto ti moje priče, i nju, premda si je čuo, treba da ne znaš. Ja ću se ograditi da otkrijem samo ono što je bez grijeha dopušteno znati i neposvećenima.” (Apulej, Metamorfoze ili Zlatni magarac).
Herodot je bio među prvim posvećenicima za koje znamo. Aristofan spominje da su mnogi Atenjani bili uvedeni u ove misterije, a znamo i za spartanskog kralja Lisandra. Plutarh spominje da su u misterije na Samotraci bili istovremeno uvedeni makedonski kralj Filip II. i njegova buduća supruga Olimpija, roditelji Aleksandra Velikog. Prvi zapisani rimski posvećenik bio je uveden 149. g.p.n.e. Od tog je datuma nadalje broj posvećenika bio sve veći, a navodno je i car Hadrijan posjetio otok 123. g. i bio primljen u misterije.
ULOGA MISTERIJA
Epiktet naglašava moralne vrijednosti samotračkih posvećenika, a Diodor Sicilski potvrđuje “da postaju pobožniji, pravedniji i u svakom pravcu bolji”. Platon kaže da je stvarna zadaća misterija bila vratiti dušu njenoj primordijalnoj čistoći, položaju savršenstva iz kojeg je “pala” u manifestovani svijet. On upoređuje ono što se “gleda” u misterijima s onim što čovjek “vidi” dok je izvan tijela, poslije smrti: “…kao misti i epopti pristupali (smo) tajni savršenih i jednostavnih i nepromjenjivih i blaženih pojava, koje nam se otkrivaju u čistoj svjetlosti, čisti i neuprljani onim što sada sobom nosimo i nazivamo tijelom, u koje smo zatvoreni kao oštrige u svoju školjku”. Klement Aleksandrijski prenosi da se u Velikim misterijima omogućavalo “upoznavanje prirode i svih stvari kakve one jesu”.
Misteriji nisu pružali čovjeku ništa izvan njega samog, već su pomagali buđenju njegove svijesti i oslobađanju duše. Tajna znanja koja su se prenosila imala su ulogu omogućiti posvećeniku da “upoznajući samoga sebe, upozna svijet i bogove”. U samotračkim Malim misterijima čovjeka se nastojalo pročistiti od svih svjetovnih stvari, lišiti ga njegovih animalnih nagona, svega onog što bi moglo ometati njegov napredak, kako bi mogao dotaknuti srce stvari i uzdići se do epopteie, sagledavanja svega. Kad je stanjen veo iluzija što ih čovjeku oko čula tka vidljivi svijet, tad dolazi podučavanje o porijeklu stvari i stvaralačkim snagama prirode. Tada se otvara “prilaz” Velikim bogovima – Kabirima.
Novom posvećeniku se govorilo da “više nikada neće biti sam, jer bogovi bdiju nad njim”. O ovoj zaštiti koju su imali posvećeni za života i nakon smrti, govore mnogi izvori. Ko je jednom spoznao da je njegova “kap” dio okeana svijeta, da je njegova “iskra” dio vatre svijeta, da je njegova duša dio duše svijeta i jedinstva svega što postoji, nikada neće biti sam… Svjestan svoje božanske prirode i oslobođen straha od kraja zemaljskog života, posvećenik je nadilazio svoju slabost i ograničenost, te je spremniji dočekivao putovanje koje slijedi nakon smrti.
Zavjet šutnje o postupcima i sadržajima misterija koji je obavezivao posvećenika u samotračke misterije nije ga odvajao od ostalih ljudi. Kao duboka ljubav i duboka bol, tako se i najdublji doživljaj tajanstvenih snaga koje upravljaju Životom ne iskazuje riječima, već tišinom i djelima. Stečeno znanje i iskustvo inicirani su filozofi, umjetnici, državnici i oni manje poznati, izražavali kroz vlastiti primjer moralnog usavršavanja i kroz svoja djela koja su bila na dobrobit svih.
* * *
Na mjestu slavnog samotračkog svetišta pronađeni su brojni žrtvenici, uljane lampe, pehari, prstenovi od namagnetisanog željeza te popis inicijanata fragmentarno sačuvan na kamenim stelama, što samo po sebi ne otkriva gotovo ništa o samotračkim misterijima, jer njihov je stvarni sadržaj potonuo zajedno s mitskom tradicijom. Tek je jedna zanimljivost vezana uz arheološka iskapanja na Samotraci, koja su u XIX. stoljeću započeli Francuzi, vrijedna spomena. Među prvim otkrićima u svetištu Velikih bogova pojavila se, poput kakve znakovite poruke iz davnine, veličanstvena krilata skulptura Nike sa Samotrake, boginje pobjede.
Autor: Barbara Milošević Mujić
Izvor: časopis „Nova Akropola“ br. 39, Zagreb, 2004.
[1] Prema nekim mitovima, on je bio prvi čovjek koji je živio na svijetu, a stvorila ga je boginja Eurionoma, kći titana Okeana.
[2] Jasion i Jazon – vođa Argonauta, dva su različita lika.
[3] Grčka tradicija poznaje još dva različita lika s imenom Elektra; druga je majka Iride i Harpija, a treća je smrtna Elektra, kći Agamemnona i Klitemnestre.
[4] Grčki bog bogatstva i blagostanja. Kasnije je rimski Pluton, koji je ekvivalent grčkom Hadu, dobio i neke karakteristike Pluta.
[5] Hektor koji se ukazao Eneji u snu.
[6] podzemnog svijeta, smrti.
