ISLAMSKA KALIGRAFIJA

Islamska kaligrafija ili umijeće lijepog pisanja temelji svoje postojanje na autentičnim uzorima arapske pisane riječi, tj. arapskom pismu kao mediju kojim je zapisan Kur’an, objavljen poslaniku Muhamedu.

Prepisivanje Kur’ana dovelo je do usavršavanja samog načina pisanja, kako bi pisana riječ što dostojnije poslužila prenošenju božanske Objave, a želja da se Poslanikova riječ pretoči u što estetskiju formu urodila je umijećem lijepog pisanja. Stoga velik dio kaligrafskih radova svoj motiv nalazi upravo u ajetima kuranske Objave pa se kaligrafija smatra svetom umjetnosti islama[1]. Umijeće lijepog pisanja koje u predislamskom razdoblju uopšte nije postojalo, ubrzo je širenjem islama preraslo u glavnu islamsku umjetničku formu profinjene ljepote.

Kao umjetnost koja kombinuje sliku i pisanu riječ, kaligrafija je najoriginalniji i najrazvijeniji izraz islamske umjetnosti, dijelom i zbog toga što islam ne dopušta prikazivanje ljudskih likova. Kaligrafija je tako u islamskoj umjetnosti nadomjestila ono što je pružala figuracija u drugim kulturama i umjetnostima. U kaligrafskim su oblicima likovni umjetnici pronašli forme za svoje estetsko-likovno izražavanje.

Iako su djelovali i kao samostalni umjetnici, kaligrafi su često radili zajedno sa iluminatorima ili kamenoklesarima, keramičarima, majstorima koji su kaligrafiju primjenjivali na staklu, drvetu, kamenu, metalu, tekstilu, pa će kaligrafija vrlo rano postati sveprisutan, upečatljiv simbol islamskog svijeta.

[1] Sveta umjetnost islama obuhvaća kaligrafiju, džamijsku arhitekturu i kuransku psalmodiju.

Kaligrafski zapisi u pasažu Hadži Sinanove tekije u Sarajevu, nastali u XVIII. stoljeću. Korištene su četiri vrste arapskog pisma: kufsko, talik, dželi i nesh. Desno dolje ističe se kružnica promjera 45 cm u kojoj je kufskim pismom ispisan tekst dvanaest puta: »Bog je jedan, a Muhamed je Njegov poslanik«. Krakovi slova povezani su tako da oni u sredini sačinjavaju geometrijski ornament Muhri Sulejman – Sulejmanov pečat.

ARAPSKO PISMO

Arapsko pismo je relativno mlado pismo (mlađe od klinastog, grčkog, latinskog, kineskog…). Nastaje tako što je pleme Nabatejaca, nastanjeno u Kamenitoj Arabiji, za potrebe svog jezika prilagodilo već usavršeni aramejski alfabet, koji se razvio iz protosinajskog. Još prije pojave islama iz nabatejskog se pisma razvija sinajsko pismo koje je ušlo u upotrebu među Arapima. U ovoj vrsti pisma mogu se prepoznati oblici kasnijeg klasičnog arapskog pisma, dok drevni piktografski ostaci svjedoče o putu njegovog nastanka kao što su ﻉ (‘ayn) – oko i ﺝ (gajn) – kamila.

Arapsko pismo ima 28 znakova koji predstavljaju suglasnike i poluglasnike te dijakritičke znakove za samoglasnike. Posebnost arapskog pisma jest nepostojanje znakova za samoglasnike, jer se oni obilježavaju dijakritičkim znacima iznad ili ispod slova. Čita se zdesna nalijevo, s dodatkom samoglasnika, dijakritičkih znakova, postavljenih različito iznad i ispod osnovne linije. Pri pisanju se kreće zdesna, odnosno područja djelovanja, nalijevo, prema području srca, što simbolizuje napredovanje od vanjskog prema unutarnjem.

HISTORIJSKI RAZVOJ KALIGRAFIJE

Kada govorimo o razvoju kaligrafije treba spomenuti da je on obilježen razvijanjem stilskih oblika i potrebe da se takvi oblici urede, standardizuju i prepoznaju. Svi ti klasični oblici sistematizovani su u dvije skupine. Prvu čine pisma geometrijskog oblika, zajedničkog imena kufi, a drugu kurzivni stilovi pisanja.

U prvom periodu razvoj kaligrafije, koji traje otprilike do IX. stoljeća, prevladavaju vjerski tekstovi i ispisivanje Kur‘ana uglavnom kufskim pismom. Kufsko je pismo svoj naziv dobilo po imenu grada Kufe gdje se po prvi put i službeno počelo upotrebljavati. Ovaj je stil u određenim formama postojao i prije pojave islama. Kufsko pismo, prepoznatljivo po svojoj uglatoj formi, počelo je nestajati iz široke upotrebe poslije XII. stoljeća, ali je ostalo u upotrebi kao dekorativno pismo.

Srednji period ili zlatno doba razvoja kaligrafije obilježeno je pojavom papira. To je dobrim dijelom istisnulo pisanje na pergamentu, dominantno u prvom periodu. Srednji period obilježen je i razvojem kurzivnog pisma, koje se razvilo u podvrste i ostalo dominantno do danas. Kurzivno je pismo izraz jedne postupne preobrazbe  uglastog pisma u prilagodljivije zaobljeno pismo, pogodno i za umjetnost.

Umjetnost kaligrafije, u početku ograničena na knjige, nastavila se prilagođavati drugim medijima: kamenu, gipsu, mozaiku, keramici, i tako pronašla svoje mjesto u primijenjenoj umjetnosti i arhitekturi. Islamski vladari, veliki poklonici i zaštitnici umjetnosti i učenja, na svojim su dvorovima okupljali kaligrafe, a pod njihovim patronatom nastala su mnoga sjajna kaligrafska djela.

Ibn Muqlah je u kaligrafiju uveo matematička pravila koja su još uvijek u primjeni. Kao osnovnu jedinicu mjere uveo je romboidnu tačku tinte napravljenu pritiskom pera od trske (kalema) na jednom mjestu, a uspravan, okomiti potez prvog slova arapskog alfabeta elif (odnosno krug promjera jednakog visini elifa) kao osnovu za proporciju slova. Visina elifa može biti tri, pet ili čak sedam romboidnih tačaka, a sva ostala slova nalaze se u uređenom odnosu prema elifu ili romboidnoj tački.

MAJSTORI KALIGRAFIJE

Kaligrafija svoj razvoj najviše duguje trojici velikih majstora: Ibn Muqlahu ( IX/X. st. ), Ibn al-Bawwabu ( XI.st. ) i Yaqut al-Musta’simi ( kraj XIII.st. ).

Za Ibn Mulqlaha, koji je djelovao u Bagdadu pod zaštitom abasidske dinastije, u islamskom se svijetu govorilo da je „poslanik“ kaligrafije, da mu je „umijeće pisanja dano kao što je pčelama dano stvaranje šesterougaonih ćelija sača“. No, on nije bio samo kaligraf, nego i talentovani matematičar. Koristeći se svojim geometrijskim znanjem, u kaligrafiju je uveo khatt al-mansub „proporcionalno pismo“, drugim riječima, matematičke principe, red i pravilnost. To je pismo bilo savršenih proporcija i lijepog izgleda. Kao osnovnu jedinicu mjere uvodi romboidnu tačku tinte napravljenu pritiskom pera od trske na jednom mjestu, a uspravan, okomiti potez prvog slova arapskog alfabeta elif[1] kao osnovu za proporcije slova, tako da je svako slovo stajalo u uređenom odnosu prema elifu ili romboidnoj tački. Pravila koja je on ustanovio još su uvijek u primjeni.

Ironijom sudbine, zbog umiješanosti u političke intrige, majstor lijepog pisanja kažnjen je tako što mu je odsječena ruka. Sačuvano je tek nekoliko stranica kaligrafije koje mu se pripisuju, a čuvaju se u bagdadskom muzeju.

Dvojica gore spomenutih majstora nastavili su razvijati kaligrafiju na temeljima koje je postavio Ibn Muqlah. Ibn al-Bawwaba, poznat i kao Ibn al-Sitri, učio je kod Ibn Muqlahovih učenika. Ibn al-Bawwab je bio kaligraf i nadareni umjetnik – iluminator. Djelovao je u Bagdadu i Širazu, a utemeljio je kaligrafsku školu koja je djelovala od XI. do XIII. st. On je Ibn Muqlahov matematički pristup kaligrafiji oplemenio profinjenim umjetničkim osjećajem, unijevši ljepotu i harmoniju. Bio je majstor svih šest kaligrafskih stilova, a u naskhi i muhaqqaqi stilovima ostao je nenadmašan. Za njega se kaže da je znao Kur’an napamet te da je napravio 64 kopije, od čega je preživjela samo jedna, kao i nekoliko tekstova svjetovnog sadržaja.

Treći velikan kaligrafije, Yaqut al Musta’simi, izumio je nov način rezanja kalama, pera od trske, što je njegovom pisanju dalo jednu posebnu dimenziju elegancije i otmjenosti. Al Musta’simi je ostao zapamćen i kao zahtijevan učitelj koji je od svojih učenika tražio dugotrajno i ustrajno vježbanje, što je i sam radio svakodnevno prepisujući dijelove Kur’ana.

Zahvaljujući spomenutim majstorima koji su djelovali u Bagdadu, kaligrafija se kao umjetnička forma u potpunosti razvila do početka XIV. st. Cjelokupni kasniji razvoj samo je slijed njezinih temeljnih postavki. Kako se islam širio, tako su nastajali novi kaligrafski centri, od kojih su najznačajniji bili Isfahan, Herat i Samarkand.

[1] Elif je prvo slovo arapskog alfabeta i sinonim za početak. Elif ima oblik i brojčanu vrijednost jedan, a Jedno je svojstvo Allaha.

KUFIČKI STILOVI

Osnovan sredinom VII. stoljeća, grad Kufa u Iraku u kratkom se vremenu  razvio u gradsko središte s važnim kulturnim aktivnostima. Među ovim je aktivnostima bilo i unapređivanje arapskog pisma u elegantno i prilično ujednačeno pismo, koje je postalo poznato kao kufsko ili kufi. Ono je kombinovalo  četvrtaste i uglate linije, s jedne strane, i kompaktne, zadebljane kružne forme s druge strane. Vertikalni su potezi bili kratki, dok su horizontalni bili izduženi. Kako je Kufi stil dosegao savršenstvo u drugoj polovini VIII. stoljeća, istisnuo je druge ranije pokušaje poboljšanja arapske kaligrafije i postao  jedino pismo korišteno u prepisivanju Kur’ana  za sljedećih tristo godina. Najstariji primjerak Kur’ana koji je dospio u naše krajeve također je pisan kufskim znakovima.

Na sve veću popularnost i razvoj kurzivnih stilova u X. stoljeću Kufi je odgovorio nadilaženjem mnogih kvaliteta kurzivnog pisma kroz novi geometrijski stil nazvan “Istočni Kufi”, gdje tanki vertikalni potezi i zaobljeni potezi oživljuju strogi, rani Kufi. Ovaj se stil više koristio u književnoj, nego u arhitektonskoj kaligrafiji, a bio je vrlo popularan i u radu na keramici. Uz zaobljeni potez, vremenom se na krajevima vertikalnih poteza dodaju ornamenti u obliku lista, pa je tako nastao “Lisni Kufi” koji od X. stoljeća postaje najpopularniji stil za arhitektonske natpise.

U XI. stoljeću sama su se slova počela koristiti kao ornamenti, a novi geometrijski elementi počeli su se pojavljivati u formi nabora, čvorova i pletenica. To je dovelo do stvaranja kompleksnih kompozicija koje su katkada bile teško čitljive.

Tokom XIII.. i XIV. st. razvija se “Kvadratni Kufi” za potrebe kaligrafije na građevinama. To je bio jedini kaligrafski stil korišten u svrhu pokrivanja cijele građevine, praksa jedinstvena u islamskoj arhitekturi. U ovom se pismu jedna ili dvije riječi, Allah ili Muhamed, slažu u kvadratu tako da se na svakoj strani unutar kvadrata iščitava ista riječ, pa takvom pozicijom simbolizuje kružno kretanje, ukupnost, Univerzum, ali i jedinstvenu grafičku formu i sliku.

Zapis Bismillah, „U ime Boga“, napisan na šest kaligrafskih načina. Od gore prema dolje: riqa, naskhi, nastaliq, thuluth, muhaqqaq, uglati kufski.

Zapis Bismillah, „U ime Boga“, napisan na šest kaligrafskih načina. Od gore prema dolje: riqa, naskhi, nastaliq, thuluth, muhaqqaq, uglati kufski.

KURZIVNI STILOVI

Kurzivno pismo datira najmanje iz prvog desetljeća islamske ere. Ranim primjerima, međutim, nedostaje elegancija i disciplina i više su se koriste za obične i praktične nego za estetske svrhe. U sporom, ali neprekidnom procesu, stariji su stilovi bili usavršavani, a stvarani su i novi da odgovore na potrebe raznih prilika.

Ta’liq se razvio u Perziji u IX. stoljeću pa se naziva i perzijskim pismom. Osim kod dokumenata i vjerskih spisa, Ta’liq je bio primjenjivan i u književnosti, naročito poeziji.

Naskh, što znači “prepisivanje”, razvijen je u X. stoljeću i poboljšan u lijepu umjetničku formu u Turskoj u XVI. st. Otada je postao prihvaćen za prepisivanje Kur’ana.  Naskh je čitak i jasan i  prihvaćen je kao omiljeni stil za slaganje slova i štampanje.

Thuluth je impresivniji, otmjeniji kaligrafski stil koji se češće koristio za naslove ili epigrame nego za obične tekstove. Najčešće se nalazi na arhitektonskim spomenicima, na staklu, metalu, tekstilu i drvetu.

Nastaliq je razvijen u Iranu u XIV. i XV. st. To je najfluidnije i najizražajnije od svih ovdje predstavljenih pisama, a koristi se intezivno u prepisivanju romantičnih i mističnih epova u Perziji. Naginje se nadesno, za razliku od svih drugih stilova koji se naginju nalijevo.

SIMBOL ISLAMSKE CIVILIZACIJE

Ako se za ranu islamsku umjetnost može reći da je bila pod utjecajem starih mediteranskih, a potom i azijskih kultura, za kaligrafiju se može reći da je od svojih početaka izvorna umjetnost islama i simbol njegovog jedinstva.

Kaligrafima je harf[1] stoljećima bio svojevrstan likovni izazov na koji su oni odgovarali djelima punim mašte, u kojima su se podloga, pisani tekst i obojeni ukras slijevali u jedinstvenu cjelinu. Ova plastična forma istovremeno služi i za zapisivanje stvarne rečenice i formiranje kompozicije slova koji čine sliku, pa samo i letimičan pogled na stranicu rukopisa pruža posebni estetski doživljaj.

No, islamska kaligrafija puno je više od zapisivanja teksta i umjetničke forme. Zapisivanje Božje riječi jest uzvišen čin, a najljepši potezi i oblici teku iz čovjekove čiste i usklađene unutrašnjosti, jer kako kaže majstor kaligrafije sultan Ali Mashhadi: “Čistoća pisma proizilazi iz čistoće srca “.

[1] Harf – arapsko slovo.

4. KALIGRAFIJA_On moze sve

Autor: Dženana Bucalović

[1] Sveta umjetnost islama obuhvaća kaligrafiju, džamijsku arhitekturu i kur’ansku psalmodiju.

[2] Elif je prvo slovo arapskog alfabeta i sinonim za početak. Elif ima oblik i brojčanu vrijednost jedan, a Jedno je svojstvo Allaha.

[3] Harf – arapsko slovo.